Opis ili reprezentacija individualnog i grupnog identiteta središnji je zadatak psihologa, sociologa i antropologa te ostalih disciplina u kojima se “identitet” pokušava mapirati i definirati. Kako opisati identitet drugog, na koje načine obuhvatiti njegove idiosinkratske kvalitete te grupnu pripadnosti ili identifikacije, od kojih su mnoge sklone promjenama s obzirom na okolnosti? Na ta pitanja pokušala je odgovoriti već tradicionalno ista grupa umjetnika na Mirabeli, uz pojačanje nekoliko nacionalno snažnih imena i novih lokalnih autora.
Boris Šitum izveo je aktivističku akciju postavljanja palestinske zastave na utvrdu Mirabelu u znak solidarnosti s dječjim žrtvama koja su stradala tih dana u bombardiranju civilne bolnice u Palestini. Ne ulazeći u diskusiju i povijesne i etičke interpretacije i mudrovanja, umjetnik je na ovaj način želio izraziti podršku nevinim žrtvama. Hrvatska zastava na Mirabeli je –simbol nas Hrvata—kako tvrdi omiška svečana pjesma, a rad je izazvao mnogo kontroverza u javnom medijskom prostoru jer je naglašeno upravo skidanje hrvatske zastave, a ne podizanje palestinske. Zastava je skinuta za manje od pola sata, zbog navodnog kršenja zakona, a Šitum je odveden u policijsku postaju.
Željko Marović izložio je ček s iznosom na 3.500 dolara koji je namijenio za novčanu potporu festivalu. Šteta je samo što nijedna banka nije željela preuzeti ček i isplatiti sredstva.
Vanja Pagar potpisao je s organizatorima ugovor o preuzimanju koncesije nad festivalom, uz mogućnost otvaranja podružnica i franšiza. Svečano potpisivanje ugovora održano je uz službeni protokol, a dokument nikada nije iskorišten od strane umjetnika.
Milan Brkić nosio je majicu s porukom: STRAH OD ZNANJA.
Zlatan Dumanić pozvao je publiku na meč stolnog tenisa između crvenog i plavog tima pokušavajući predočiti što se uistinu događa dok hrvatski narod izumire. Publika je sudjelovala u igri u kojoj su se, u prenesenom značenju, suprotstavili crveni Hrvati protiv bijelih, gradišćanskih Hrvata.
Božidar Katić uspješno je prevario gradske trgovce i ugostitelje plasirajući glasinu da je nova zakonska odredba odredila svim turističkim djelatnicima obavezno isticanje pločica s imenom, prezimenom i osobnim identifikacijskim brojem koje trebaju biti vidljive na njima tijekom radnog vremena. Ljudi navikli na česte zakonske promjene i nasrtljivost državnih zakona povjerovala je glasinama i legitimirala se okolini. Na tvrđavi je nekoliko, ljudi koji su sličili na Božidara Katića, nosilo pločice s njegovim imenom.
Ante Kuštre je dugo publici obrazlagao vlastiti identitet: Ante i Kuštre – glava, nebo, božansko, i ono ispred – Antu, vrat, poveznicu, veznik “i”, i zemlju, tijelo, pretke – Kuštre. Osim toga, govorio je o sebi kao o brendu, te publici prezentirao širok dijapazon majica s njegovim autorskim intervencijama.
Vedran Urličić se je nekoliko dana prije izvedbe performansa povukao u osamu, dok je po gradu netko lijepio osmrtnice s njegovim imenom i prezimenom. Na večer izvedbe umjetnik se je pojavio obojen u crno, a izvedbu je započeo sporo se krećući uz taktove ambijentalne glazbe u pozadini. Publika je bila zamoljena da ga gađa vodenim balonima kako bi se crna boja oprala s njegove kože.
Julija Tomasović postavila je glasačku kutiju s pitanjem: “Hoće li se održati referendum ili ne?” na ćirilici i kineskom pismu. Birači su izglasali da ne žele referendum.
Marijan Crtalić je, uz glazbu Damira Avdića, postepeno sve brže i mahnitije plesao dok na koncu nije pao izmoren. Umjetnik je nekoliko puta ustajao i bauljao plešući do iznemoglosti.
Siniša Labrović je poput tipičnog turista sjeo za stol koji mu je bio pripremljen na Mirabeli te je od konobara naručio čašu Coca-Cole i čašu morske vode. U performansu dugog trajanja ispio je tekućine tako da je umakao kažiprst desne ruke u Coca-Colu, kojeg bi zatim posisao. Isti postupak je izvodio s lijevom rukom i čašom mora. Nakon više od pola sata, kada je polizao i posljednju kap, publika je tražila reprizu.
Petar Grimani i Efra Avila izveli su složenu šamansku duhovnu operaciju koja je započeta s uvodnim govorom Avile, koji je uz zvukove bubnjeva i Panove frule energetski centrirao publiku. Efra je na krnjem hrvatskom jeziku objasnio da on jest Indijanac iz Bolivije, ali da je dugo godina u Hrvatskoj, te da se u njemu nalazi četiri litre dalmatinske krvi. Objasnio je da u njegovoj rodnoj Boliviji postoji jedan čovjek s Brača — otoka pored Omiša, koji je otkupio je polovicu Bolivije zbog čega njegova Bolivija pati. Obrazlažući etičke i moralne principe i uvodeći publiku u vjerovanja Indijanaca, umjetnik je skidao odjeću sa sebe, a Petar Grimani je ponavljao postupak Avile. Tvrdeći da je čovjek zemlja koja misli, zajedno s Grimanijem prekrio se blatom koje su napravili na licu mjesta od zemlje za svetoga mjesta i vode iz Cetine. Nakon toga su pokušali upaliti vatru, ali ih je Vanja Pagar u tome spriječio kao odgovorni nositelj koncesije festivala.
Večer su zatvorili Gildo Bavčević i Vinko Barić kao akustični punk duo – Agro Gentlemans. Transformirajući art-punk bend Ilija i Zrno Žita koji je porodio festival 2010. na gradskom trgu, u akustičnu duo formaciju doveli su publiku do delirija, a zvuk s visoke kule koja dominira nad gradom odzvanjao je do otoka Brača.
© 2024 
Almissa 