Drugo izdanje festivala bio je pokušaj revitaliziranja gradske zajednice novim pogledom na koncepciju same umjetnosti kao osjetilno doživljenog i posredovanog poretka. Oslanja se na temeljnu premisu da je osjetilna percepcija, i fizički i kulturni čin, pa su vid, sluh, dodir, njuh i miris ne samo sredstva spoznaje fizičke datosti nego, jednako tako, načini prijenosa kulturnih vrijednosti. Nastojalo se je osvijestiti činjenicu da kulturološki prihvaćamo određenu hijerarhiju osjeta, u kojem vizualni podražaj imaju prevlast nad ostalim. Ta prevlast vida bi u nekom društvu podrazumijevala odvojenost i objektivnost kao prevladavajuće društvene vrijednosti, dok bi prevlast nekog drugog osjetila podrazumijevala neki drugi sustav vrijednosti (npr. bliskost i subjektivniji pristup).Program je započeo izložbom Ready-made objekata koje su aproprijacijom i rekontekstualizacijom proizveli lokalni umjetnici. Izložba je bila rezultat radionice akademskih umjetnika i amatera, jer mnogim lokalnim umjetnicima je ovo bio prvi pokušaj konceptualnog pristupa umjetničkom radu.
Na gradskoj plaži je drugu večer održan slabo posjećen koncert izvrsnih alternativnih bendova, a vrhunac programa dogodio se zadnju večer na utvrdi Mirabela i upravo je ta večer bila pravo rođenje Almissa festivala, jer su—performeri na Mirabeli—postali drugi sinonim za sva naredna izdanja festivala.
Željko Marović izveo je performativnu živu instalaciju u betonskom bunkeru iz Drugog svjetskog rata koji se nalazi u sklopu kompleksa tvrđave. Nekoliko sati je umjetnik držao izložene vlastite bose noge koje su virile kroz pukotinu u stropu. Niz noge je curio skupi alkohol koji polako kapao po tlu bunkera.
Marko Marković je uz pratnju vojnog bubnja, na gola prsa objesio medalju Domovinske zahvalnosti, stvarni artefakt iz Hrvatskog domovinskog rata.
Milan Brkić dijelio je kutije šibica posjetiteljima kroz neformalnu umjetničku izvedbu. Na kutijama šibica marke Europa stajala je europska zastava, a umjetnik je intervencijom zamijenio naziv brenda Europa tekstom Breivik što je prezime norveškog masovnog ubojice Andersa Behringa Breivika koji je te godine osuđen na samo 21 godinu zatvorske kazne zbog ubojstva 77 ljudi.
Božidar Katić potpisao je ugovornu obavezu s organizatorom o prestanku umjetničkog djelovanja. Ovim dokumentom Katić se odrekao svih autorskih prava na buduće radove koje a priori proglašava ne-umjetničkima i sebe prestaje smatrati umjetnikom.
Vice Tomasović postavio je umjetničku situaciju s jednojajčanim blizancima na prijelazu iz djetinjstva i adolescencije koji su nekoliko sati igrali šah.
Julija Tomasović skuhala je obiteljsko zlato u slanoj vodi, te je takozvanu juhu nudila publici na konzumaciju. Masovna prodaja obiteljskog nakita u hrvatskoj uslijedila je godinu dana nakon ove izvedbe.
Marin Baučić označio je zabranu pristupa u glavnu kulu kompleksa Mirabele postavivši znakove upozorenja na cijelo područje gdje se događaj održao.
Marija Ančić publiku je izazvala na duel crtanja portreta, očekujući da će većinu publike ove manifestacije činiti sami pripadnici umjetničkog svijeta, što je redovna praksa na izložbama suvremene umjetnosti u Hrvatskoj.
Milan Stanić je u zamračenoj sobi, u zatvorenom dijelu glavne kule kompleksa Mirabele, postavio stotine origami ždralova.
Marko Mandić je odjenuo skupo odijelo s cilindrom, za lancem je držao polugolog maskiranog roba kojeg je fizički zlostavljao čitavu večer.
Vedran Urličić je metlom i lopaticom pomeo čitavi kompleks tvrđave, te je posjetiteljima objašnjavao da ne želi evocirati ekonomske referencije, već samo simbolički očistiti i obnoviti vezu umjetnosti i društva.
© 2024 
Almissa 